Tuđi, tuđina, tuđin, tuđica – iz perspektive leksičke semantike, prevodi na druge jezike su rijetki, nedovoljni su i nepotpuni, i zahtijevaju dodatna objašnjenja. Kada je potrebno da opišemo nešto drugačije, strano, odvojeno od nas i naših vrijednosti, to biva označeno kao „tuđe”. Tuđe dijete, tuđa imovina, tuđi narod, tuđi interesi, pa i tuđa država. Naš jezik brže i lakše pravi distinkciju između „nas” i „njih”, prije no što spaja i stvara zajednička mjesta i univerzalnosti. Politička formulacija ove riječi, što moli za oprez, bila bi „strano”. Ko su stranci i šta je to što oni hoće od nas? Da li su njihova htijenja bitnija od naše volje i nad njom vode presudnu ulogu? Bez mogućnosti da ih sagledamo racionalno, promišljeno i holistički, mi zatvaramo oči i prepuštamo se domaćim akterima da nas vode u ovim neizvjesnim i nesigurnim vremenima.
Orvelovski neprijatelj, perpetualni rat i istorijski negacionizmi su samo neka od upozorenja koje nam nudi satirični distopijski roman 1984. Iako je opšte prihvaćen kao poziv na oprez o distorziji stvarnosti i inherentnih iracionalnosti savremenih političkih sistema, neki pojedinci ga ipak nesvjesno usvajaju kao priručnik. Republika Srpska i BiH su imale turbulentan početak godine, pretežno kao predmet interesa regionalnih subjekata i Evropske unije, a potom i svjetskih supersila. Jedan od razloga takvog malicioznog interesovanja za naše „sitne afere” jeste zvanično promovisanje separatističkih i šovinističkih politika i retorika, koji iz naše perspektive poprimaju formu inata. Državni vrh je postavio inat kao glavnu vodilju u spoljnoj politici Republike Srpske, pri tome ne određujući cijenu takve politike.
Stiglo je vrijeme za naplatu, a najveći dužnici su upravo pojedinci bliski najvišim državnim strukturama. Ne dovodeći njihov legitimitet u pitanje, kao ni dosadašnje odvijanje njihovog mandata, nemamo razloga da pomislimo da oni ne sprovode volju naroda u najširem smislu. Animozitet prema SAD-u i NATO paktu je utemeljen stav, a takve emocije su svojstvene glasačkom tijelu. S druge strane, koruptivne radnje nisu odraz volje naroda, a nisu ni predviđene zakonom, što ih čini validnim razlogom za sankcionisanje pojedinaca kako bi se očuvali interesi onih kojih sankcije propisuju, posredno čineći uslugu i građanima BiH. Korupcija je samoevidentna, a informacije o njoj su nam svakako date na raspolaganje. Uprkos tome, mi uporno držimo kurs prepuštanja naših internih pitanja strancima na rješavanje. Nemogućnost građana jedne zemlje da pozovu sopstvenu vlast na odgovornost i da učestvuju u političkim procesima pod okriljem zagarantovanih ustavnih prava, iziskuje skoro pa uvredljive intervencije u vidu sankcija.
Sankcije su samo vrh ledenog brijega. Nesavjesno nametanje izbornog zakona od strane visokog predstavnika u BiH Kristijana Šmita i konstantno degradiranje dejtonske BiH na status protektorata, otežava nastojanje naroda BiH ka uspostavljanju stabilnog političkog sistema zasnovanog na konsenzusu. Svojevrsno Šmitovo priznanje da postoji tendencija stranih faktora ka produbljivanju političkih kriza u BiH dobijamo izjavom „Dodik je u pravu”. Konstantno uplitanje u interna pitanja BiH i entiteta daje casus belli populistima iz sva tri miljea. Nastup višedecenijskih političkih elita jasno govori o njihovoj namjeri – one ne namjeravaju da polažu račune građanima kojima su upropastili mladost i šansu za dostojanstven život navodeći ih na ovaj nesigurni put. Oni bi radije da se pravdaju pred ambasadama država u kojima ne mogu snositi odgovornost, a njihov krajnji cilj je da ih građani bodre u toj gladijatorskoj areni. Političke krize u BiH se rješavaju „eksportom”, premještanjem težišta konflikta van realnog javno-političkog prostora. „Konsenzus oko izbornog zakona nije više naša problematika; ako vam se ne sviđa, kucajte na adrese stranih ambasada” – to bi bio operativni izgled prenošenja odgovornosti na spoljne faktore. Sve dok je model kreiranja perpetualnog konflikta i urgiranja na odbranu od „neprijatelja” dio naše sociopolitičke svakodnevnice, stagnacija je neizbježna. Dok se zvaničnici „bore” sa Stejt departmentom, svjetina zbunjeno sluša odjeke epohalne bitke kroz široko rasprostranjene propagandne kanale.
Pod okriljem zaleđenih računa i krize suvjereniteta, odobreni su pregovori o pristupanju BiH u EU. Neki obazrivi Banjalučani mogli su da uoče projekciju zastave EU na obnovljenim zidinama Kastela, dok su zgrade republičkih institucija, poput Palate, prethodnih dana bile rezervisane za zastavu Ruske Federacije. Male zemlje vode male politike, neke čak ni to.
