Sa proljeća na ljeto 2018. godine, u Banjaluci se nerijetko mogla čuti jedna cinična opaska: „Pazi, sine, kuda ideš noću, napolju ima svakakve policije”. I stvarno je bilo tako, bilo je svakakve policije, ali je bilo mnogo više Građana koji su na trgu zahtijevali pravdu za Davida. Kroz takve „pozdrave”, obilježena je, za sad, posljednja borba u Banjaluci protiv sistematskog nasilja, trulog, korumpiranog poretka u kojem pojedini ljudi imaju moć da presude o pitanjima života i smrti. Odjeci te borbe malog grada na marginama Evrope, protiv samovolje vlasti i najteže nepravde, obišle su čitav svijet, a utihnuli su u samom izvoru. Isprebijani, prokrvavljeni, pohapšeni i protjerani, tadašnji borci su se s pravom povukli da spasu sopstvenu glavu; mi smo imali samo jedan zadatak – da iz (ne)sigurnosti naših domova ne zaboravimo slobodu što su nam dali na čuvanje, da ne zaboravimo šta su učinili za nas, za sve klince koji 18. marta nisu nestali.
Oprostite nam ako možete, oprostite nam što smo zaboravili. Vraćali smo se kući našim roditeljima, išli smo u školu, zaljubljivali smo se, plesali i svirali, mislili smo da život ne treba da stane. Život jeste stao tog 18. marta, pokušali ste ga pokrenuti, kukavički su vas slomili, a mi nismo bili pri srcu da nastavimo gdje ste stali. I dalje smo tu, kao i neki od vas boraca, ali lelujamo naokolo i ponekad se bezglavo odbijemo jedno od drugog na ulicama gdje su nekad svaki dan stajale hiljade ljudi, rame uz rame. Između nas se provuku neki novi klinci, koji svako nekoliko sa čuđenjem uhvate krajičkom oka grafit na zidu, „RIP Đakac”.
Našli smo se na testu tačno pet godina poslije, jezivog 18. marta 2023. godine, kada je u Banjaluci grupa neidentifikovanih huligana pod budnim okom policije napala troje aktivista, mlade ljude, ispred prostorija njihove organizacije. Ovom događaju je prethodila kampanja mržnje predvođena demokratskim izabranim predstavnicima svih građana, kako na republičkom tako i na lokalnom nivou. Sa petka 17. marta, na subotu 18. marta, maskirana grupa huligana je bez ikakvog otpora policije paradirala kroz centar grada u sitnim jutarnjim časovima, skandirajući „Ubij, ubij pedera”. Banjaluka je tada bez mnogo muke zaslužila da ima svoju autentičnu „Noć kristalnih noževa”. Jedan od aktivista je zadobio povrede od staklene flaše u predjelu glave, dok su dvije aktivistkinje lakše povrijeđene; niko nije ubijen, ali šta da ishod jeste bio tragičniji?
Dragi sugrađani, i vas smo zaboravili, samo što nam nije trebalo dugo: zaboravili smo vas već narednog dana kada niko nije preuzeo odgovornost za napade, kada je policija stajala pored zločinaca dok su vas napadali, kada smo se nedjeljom prošetali kroz grad, popili kafu i otišli kućama, naučeni da zaboravljamo: na vama smo pokazali da nam ništa ne ide od ruke bolje od zaborava. Da li je pogrešno pretpostaviti da u slučaju goreg ishoda, mi ne bismo stali tamo gdje su stajali bolji i hrabriji prije nas, da pod otvorenim nebom tražimo pravdu na ovoj rasutoj i prokletoj zemlji? Slika razbijene generacije, rascijepane između straha i kobne apatije.
Proći će još jedan 18. mart, ali svaki naredni će biti sve „normalniji”, dok nas ne zadesi neka druga nepravda koju ćemo vješto zaboraviti. Važno je napomenuti da nam je ovo posljednja godina u kojoj će se slučaj ubistva Davida Dragičevića nalaziti u sudskoj proceduri, pošto je sasvim izvjesno da će slučaj uskoro zastariti, čime će pravosuđe odnijeti posljednju „pobjedu”. Republika Srpska će tog dana postati zemlja koja svoju djecu ubija dva puta.
Aleksandar Pavlić
